Faze stadijuma sagorevanja

Kako bi objasnio stres, Hans Seli uvodi pojam generalnog adaptacionog sindroma i u okviru njega kao jednu od faza stadijum sagorevanja pri njemu.

Adaptacioni sindrom ima tri osnovne faze:


A) U fazi alarma ili uzbune nastaje pojačano stanje stresa i šok. Ova faza počinje od trenutka delovanja stresora, pri čemu se osoba suočava sa pretnjom ili izuzetno napetom situacijom i usled čega pojedinac pokušava da definiše stresnu situaciju. U tom trenutku dolazi do narušavanja unutrašnje ravnoteže, homeostaze. Za ovu fazu su karakteristični otežano objektivno donošenje odluka, stanje neprijatnosti, anksioznost, nesanica i glavobolje.


B) U fazi otpora, kontrašoka ili mobilizacije, fizički i mentalni resursi se mobilizuju u cilju aktivnog suprotstavljanja stresu. Nakon analiziranja stresne situacije, pojedinac donosi odluku o načinu suočavanja sa novonastalnom situacijom. Bekstvo ili borba su adaptivni i konstruktivni oblici ponašanja u stresnoj situaciji i ukoliko dovode do savladavanja stresne situacije, telo se vraća početnom stanju ravnoteže. Iskustvo stresa tada može biti pozitivno, jer je služilo uvećanju perfomanse, rasta i razvoja ličnosti. Ukoliko se ne pobegne iz stresne situacije, ili ako se ne upotrebe metode zaštite i smanjenja stresa, dolazi do regresije na mentalno emocionalnom i bihevioralnom planu. Na nivou ponašanja uočavaju se onda sledeće karakteristike: kašnjenje na posao, odlaganje započetih poslova, smanjenje seksualne želje, stalni jutarnji umor, apatija, odbojnost i povećana potreba za kafom, alkoholom, duvanom ili psihoaktivnim supstancama.


C) Treća faza je faza iscrpljenosti, ozdravljenja ili normalizacije. U njoj čovek uglavnom nema resursa kojima bi savladao opasnost, pa postaje nesposoban da normalno funkcioniše. Za ovu fazu je karakteristično stalno stanje tuge, problemi sa probavom, mentalni i fizički umor i želja za isključenjem iz svega. S druge strane, ova faza može biti faza ozdravljenja i oporavka od stresa.


Sindrom sagorevanja može da se javi u trećoj fazi, a posledica je akumulacije više stresnih i traumatskih situacija i ima sliku hroničnog poremećaja. Sagorevanje na poslu nastaje kao maladaptivni odgovor pojedinca na visok stepen hroničnog stresa vezanog za posao kojim se bavi. Javlja se kod osoba koje obavljaju poslove vezane za puno komunikacije sa ljudima (medicinske sestre, šalterski službenici, nastavnici, itd.). Ovom sindromu su posebno podložne osobe koje teže perfekcionizmu ili imaju nerealno visoka očekivanja u vezi sa procenom sebe i svog ličnog rada. Konflikti vezani za profesionalnu ulogu stvaraju emocionalni zamor, a ambivalentan odnos prema poslu, smanjena podrška saradnika i niska poslovna sposobnost podupiru osećaj sniženog samovrednovanja, niskog ličnog postignuća i opadanje samopouzadanja.


Simptomi ispoljavanja sindroma sagorevanja su:
fizički simptomi − dugo trajanje tzv. „malih oboljenja”: zamor, malaksalost, hronični neodređeni fizički bolovi, glavobolja, bol u leđima, nesanica, stomačne tegobe;
simptomi vezani za ponašanje: razdražljivost, odnosno niska tolerancija na frustraciju, osećaj besa, osećaj sumnjičavosti, nervoza, stalna napetost, impulsivnost, eksplozivnost, ljutnja, povećano korišćenje alkohola ili droge, problemi u odnosima u braku ili na poslu, rigidnost, neprilagodljivost;
kognitivni i afektivni simptomi: emocionalna krutost, preosetljivost, zatvorenost, tuga, pesimizam, bespomoćnost, osećaj beznadežnosti, osećaj gubitka, sniženo raspoloženje, nedostatak pažnje.